Možda je kalkulacija današnjih troškova podrazumijevala preusmjeravanje na taj konto onog novčanog iznosa koju porodice žrtava NATO bombardovanja moraju da vrate državi Crnoj Gori? Jer sud je ovih dana presudio da je država preskupo vrednovala živote svojih tragično postradalih građana, na osnovu čega su porodice žrtava dužne da državi vrate ono što su po tom osnovu ranije primile. Takva je, naime, logika okupacije i crnogorska aksiološka dijalektika: vrijednost običnog, nevinog, ljudskog života progresivno opada, cijena zločinu I zločincima raste!
(5.04.2015.)
Na jednom mjestu Vislava Šimborska kaže kako će u Istoriji licemjerja, knjizi koju će jednom možda neko napisati, poglavlje posvećeno prostituciji biti veoma dugačko. Ali, makar za jednu riječ kraće od poglavlja posvećeno današnjoj Crnoj Gori.
Gdje su se danas sakrili silni suverenisti, crnogorski antifašisti, urbani mrzitelji Momirovih brkova, neustrašivi borci protiv desnih skretanja, profesionalni čestitari 13. julskih obljetnica, lijevi branitelji majskih tekovina? Ne vide, ne čuju, ne govore…
Gdje su danas iščezli svi danilovići, milići, lekići, mandići I ini? Inače preko svake mjere bučni, niti jednu riječ da izuste o svemu ovome što se danas zbivalo u Podgorici I Ulcinju. U servilnoj ćutnji grade I razgrađuju svoje minorne stranke, beznačajna politička carstva za ustoličenje sopstvenih ništavnosti, kako bi u svojim mizernim političkim karijerama mogli da ubilježe još jedan profitabilan izborni poraz. Nakon što su pojedini onomad od strane građanske konklave dobili po prstićima jer su se za vrijeme prošle Tačijeve posjete ponašali nedolično, lažni opozcionari su takoreći prećutali današnju počast iskazanu lažnom zvaničniku lažne države, čemu je nazočan bio i lažni predsjednik Crne Gore. Koji o svemu tome, shodno svojoj ulozi dežurnog lakeja, nije imao komentar!
Dalje, gdje su bile danas, inače sveprisutne, NVO I njihovi prominentni glasnogovornici da javno protestvuju zbog fašističko-totalitarne represije, danas kada je u Podgorici za vrijeme državne proslave NATO rođendana neformalno uveden policijski čas, i kada vas je policajac mogao privesti jer ga je prosto interesovalo sa kakvim ste namjerama izašli iz stana - dok su za to vrijeme dotirane kohorte kenterijanaca pod zaštitom policije, agresivno I provokatorski mahale svojim NATO zastavama? Ne, niko od njih nije primijetio kršenje elementarnih sloboda I prava! To je projekat koji nije predviđen donatorskim ugovorima! Uostalom, protivnicima NATO integracija niko ne brani da protestvuju u svoja četiri zida, zar ne?
Slaviti rođendan NATO-a uz istovremeno počastvovanje Tačija, protivno volji ubjedljive većine građana ove države, predstavlja čin istorijskog poniženja bez presedana! Faktički, ovim je čitav koncept suverenosti apsolutno i javno derogiran. Čak su i negdašnji okupatori imali više obzira I takta u tom poslu. No, za razliku od domaćih okupatora, strani su okupatori imali naspram sebe ljude i narode, a ne blazirano biračko tijelo, dresirano da svoju (ne)volju iskazuje periodičnim šaranjem parčeta hartije. Tu laž već četvrt vijeka nazivamo parlamentarnom demokratijom, što je više od eufemizma za bezizlazno stanje koje smo prihvatili kao svoju vlastitu sudbinu. Jer kako drugačije okarakterisati situaciju u kojoj se čak I na izbore izlazi pod izgovorom da nemaš drugog – izbora?! A čovjek, kako veli Kami, ima običaj da sudbinom naziva samo ono što ga uništava! Zato današnji događaji samo potpuno neupućenim predstavljaju iznenađenje. Tamo gdje se jedna tako krupna laž, uz sijaset jednako lažnih apologija, decenijama fatalistički prihvata kao nužnost, okupacija postaje čin istorijske samopotvrde. Dospjeli smo tačno tamo gdje smo se I uputili. Mapa tog bespuća sačinjena je od svih naših izbora, svih onih situacija u kojima smo se do mile volje igrali slobodnih ljudi.
Premda možda djeluje trivijalno, pitam se još I ovo: otkuda državi novac da slavi rođendan jednog vojnog saveza?
Možda je kalkulacija današnjih troškova podrazumijevala preusmjeravanje na taj konto onog novčanog iznosa koju porodice žrtava NATO bombardovanja moraju da vrate državi Crnoj Gori? Jer sud je ovih dana presudio da je država preskupo vrednovala živote svojih tragično postradalih građana, na osnovu čega su porodice žrtava dužne da državi vrate ono što su po tom osnovu ranije primile. Takva je, naime, logika okupacije i crnogorska aksiološka dijalektika: vrijednost običnog, nevinog, ljudskog života progresivno opada, cijena zločinu I zločincima raste!
Jer nije više dovoljno da, na štetu istine I pravde, zločinca proglasite nevinim. Ne! Morate da ga o trošku građana slavite i da ga učinite počasnim građaninom! A NATO i Tači, dio su iste priče, priče o stablu i njegovim plodovima, o Zmiji I njenom prirodnom leglu! Dvije današnje proslave samo su prostorno razdvojene, a duhovno predstavljaju jedinstven koncept - laži, zločina I nepravde.
Evo kakav je, prema izvještaju Dika Martija, plod NATO stabla: “Šef „Dreničke grupe” — ili da upotrebimo terminologiju mreže organizovanog kriminala, njen „bos” — poznati politički operater, a možda i najviše međunarodno priznata ličnost OVK, Hašim Tači; Tačijeva „Drenička grupa” formirala je ogromnu bazu moći u poduhvatima organizovanog kriminala koji su u to vreme cvetali na Kosovu i u Albaniji.”
“Tači je bio najčešće identifikovan i citiran u tajnim obaveštajnim izveštajima kao najopasniji od „kriminalnih bosova”
“Tači i drugi članovi „Dreničke grupe” dosledno se imenuju kao „ključni igrači” u izveštajima obaveštajne službe o strukturama organizovanog kriminala nalik na mafiju na Kosovu. Ispitao sam ove različite obimne izveštaje sa zaprepašćenjem i osećajem moralne uvrede. Ono što posebno dovodi u nedoumicu jeste to da sve međunarodne zajednice na Kosovu – od vlada Sjedinjenih Američkih Država i drugih savezničkih zapadnih sila, do pravosudnih vlasti koje podržava EU – nesumnjivo poseduju istu, ogromnu dokumentaciju o zločinima „Dreničke grupe”, ali niko izgleda nije spreman da reaguje, bez obzira na takvu situaciju, i počinioce pozove na odgovornost.
“Naši izvori iz prve ruke verodostojno navode da su Haljiti, Veseli, Sulja i Fatmir Limaj, zajedno sa Tačijem i drugim članovima njegovog unutrašnjeg kruga, umešani u naređivanje – a u nekim slučajevima lično su nadgledali – ubistva, hapšenja, prebijanja i ispitivanja u različitim delovima Kosova…”
Svaki komentar, nakon ovoga, čini se suvišnim, jer “po plodovima njihovim poznaćete ih”.
Na kraju, moram da dodam nešto što može zvučati kao populistička patetika, ali što iskreno osjećam kao najdublju istinu: rasprodali smo, poklonili, založili ili već na druge načine otuđili cjelokupno društveno bogatstvo i najveći dio prirodnih resursa; tradicionalne prijatelje proglasili personama non grata, svoju prošlost pretvorili u kalambur, svakodnevicu u komediju identiteta; od puke ljušture državnosti načinili smo “zlatno tele” kome je neophodno žrtvovati I ono elementarno ljudsko dostojanstvo.
Stoga, ako smo još nešto u stanju zavještati budućim pokoljenjima, onda je to isključivo stid. Danas je u gradu na Bojani, uz podgorički NATO malter, dozidan velelepni sprat te zadužbine srama.
A stid će nas, kao Kafkinog Jozefa K, čini se nadživjeti!
Na jednom mjestu Vislava Šimborska kaže kako će u Istoriji licemjerja, knjizi koju će jednom možda neko napisati, poglavlje posvećeno prostituciji biti veoma dugačko. Ali, makar za jednu riječ kraće od poglavlja posvećeno današnjoj Crnoj Gori.
Gdje su se danas sakrili silni suverenisti, crnogorski antifašisti, urbani mrzitelji Momirovih brkova, neustrašivi borci protiv desnih skretanja, profesionalni čestitari 13. julskih obljetnica, lijevi branitelji majskih tekovina? Ne vide, ne čuju, ne govore…
Gdje su danas iščezli svi danilovići, milići, lekići, mandići I ini? Inače preko svake mjere bučni, niti jednu riječ da izuste o svemu ovome što se danas zbivalo u Podgorici I Ulcinju. U servilnoj ćutnji grade I razgrađuju svoje minorne stranke, beznačajna politička carstva za ustoličenje sopstvenih ništavnosti, kako bi u svojim mizernim političkim karijerama mogli da ubilježe još jedan profitabilan izborni poraz. Nakon što su pojedini onomad od strane građanske konklave dobili po prstićima jer su se za vrijeme prošle Tačijeve posjete ponašali nedolično, lažni opozcionari su takoreći prećutali današnju počast iskazanu lažnom zvaničniku lažne države, čemu je nazočan bio i lažni predsjednik Crne Gore. Koji o svemu tome, shodno svojoj ulozi dežurnog lakeja, nije imao komentar!
Dalje, gdje su bile danas, inače sveprisutne, NVO I njihovi prominentni glasnogovornici da javno protestvuju zbog fašističko-totalitarne represije, danas kada je u Podgorici za vrijeme državne proslave NATO rođendana neformalno uveden policijski čas, i kada vas je policajac mogao privesti jer ga je prosto interesovalo sa kakvim ste namjerama izašli iz stana - dok su za to vrijeme dotirane kohorte kenterijanaca pod zaštitom policije, agresivno I provokatorski mahale svojim NATO zastavama? Ne, niko od njih nije primijetio kršenje elementarnih sloboda I prava! To je projekat koji nije predviđen donatorskim ugovorima! Uostalom, protivnicima NATO integracija niko ne brani da protestvuju u svoja četiri zida, zar ne?
Slaviti rođendan NATO-a uz istovremeno počastvovanje Tačija, protivno volji ubjedljive većine građana ove države, predstavlja čin istorijskog poniženja bez presedana! Faktički, ovim je čitav koncept suverenosti apsolutno i javno derogiran. Čak su i negdašnji okupatori imali više obzira I takta u tom poslu. No, za razliku od domaćih okupatora, strani su okupatori imali naspram sebe ljude i narode, a ne blazirano biračko tijelo, dresirano da svoju (ne)volju iskazuje periodičnim šaranjem parčeta hartije. Tu laž već četvrt vijeka nazivamo parlamentarnom demokratijom, što je više od eufemizma za bezizlazno stanje koje smo prihvatili kao svoju vlastitu sudbinu. Jer kako drugačije okarakterisati situaciju u kojoj se čak I na izbore izlazi pod izgovorom da nemaš drugog – izbora?! A čovjek, kako veli Kami, ima običaj da sudbinom naziva samo ono što ga uništava! Zato današnji događaji samo potpuno neupućenim predstavljaju iznenađenje. Tamo gdje se jedna tako krupna laž, uz sijaset jednako lažnih apologija, decenijama fatalistički prihvata kao nužnost, okupacija postaje čin istorijske samopotvrde. Dospjeli smo tačno tamo gdje smo se I uputili. Mapa tog bespuća sačinjena je od svih naših izbora, svih onih situacija u kojima smo se do mile volje igrali slobodnih ljudi.
Premda možda djeluje trivijalno, pitam se još I ovo: otkuda državi novac da slavi rođendan jednog vojnog saveza?
Možda je kalkulacija današnjih troškova podrazumijevala preusmjeravanje na taj konto onog novčanog iznosa koju porodice žrtava NATO bombardovanja moraju da vrate državi Crnoj Gori? Jer sud je ovih dana presudio da je država preskupo vrednovala živote svojih tragično postradalih građana, na osnovu čega su porodice žrtava dužne da državi vrate ono što su po tom osnovu ranije primile. Takva je, naime, logika okupacije i crnogorska aksiološka dijalektika: vrijednost običnog, nevinog, ljudskog života progresivno opada, cijena zločinu I zločincima raste!
Jer nije više dovoljno da, na štetu istine I pravde, zločinca proglasite nevinim. Ne! Morate da ga o trošku građana slavite i da ga učinite počasnim građaninom! A NATO i Tači, dio su iste priče, priče o stablu i njegovim plodovima, o Zmiji I njenom prirodnom leglu! Dvije današnje proslave samo su prostorno razdvojene, a duhovno predstavljaju jedinstven koncept - laži, zločina I nepravde.
Evo kakav je, prema izvještaju Dika Martija, plod NATO stabla: “Šef „Dreničke grupe” — ili da upotrebimo terminologiju mreže organizovanog kriminala, njen „bos” — poznati politički operater, a možda i najviše međunarodno priznata ličnost OVK, Hašim Tači; Tačijeva „Drenička grupa” formirala je ogromnu bazu moći u poduhvatima organizovanog kriminala koji su u to vreme cvetali na Kosovu i u Albaniji.”
“Tači je bio najčešće identifikovan i citiran u tajnim obaveštajnim izveštajima kao najopasniji od „kriminalnih bosova”
“Tači i drugi članovi „Dreničke grupe” dosledno se imenuju kao „ključni igrači” u izveštajima obaveštajne službe o strukturama organizovanog kriminala nalik na mafiju na Kosovu. Ispitao sam ove različite obimne izveštaje sa zaprepašćenjem i osećajem moralne uvrede. Ono što posebno dovodi u nedoumicu jeste to da sve međunarodne zajednice na Kosovu – od vlada Sjedinjenih Američkih Država i drugih savezničkih zapadnih sila, do pravosudnih vlasti koje podržava EU – nesumnjivo poseduju istu, ogromnu dokumentaciju o zločinima „Dreničke grupe”, ali niko izgleda nije spreman da reaguje, bez obzira na takvu situaciju, i počinioce pozove na odgovornost.
“Naši izvori iz prve ruke verodostojno navode da su Haljiti, Veseli, Sulja i Fatmir Limaj, zajedno sa Tačijem i drugim članovima njegovog unutrašnjeg kruga, umešani u naređivanje – a u nekim slučajevima lično su nadgledali – ubistva, hapšenja, prebijanja i ispitivanja u različitim delovima Kosova…”
Svaki komentar, nakon ovoga, čini se suvišnim, jer “po plodovima njihovim poznaćete ih”.
Na kraju, moram da dodam nešto što može zvučati kao populistička patetika, ali što iskreno osjećam kao najdublju istinu: rasprodali smo, poklonili, založili ili već na druge načine otuđili cjelokupno društveno bogatstvo i najveći dio prirodnih resursa; tradicionalne prijatelje proglasili personama non grata, svoju prošlost pretvorili u kalambur, svakodnevicu u komediju identiteta; od puke ljušture državnosti načinili smo “zlatno tele” kome je neophodno žrtvovati I ono elementarno ljudsko dostojanstvo.
Stoga, ako smo još nešto u stanju zavještati budućim pokoljenjima, onda je to isključivo stid. Danas je u gradu na Bojani, uz podgorički NATO malter, dozidan velelepni sprat te zadužbine srama.
A stid će nas, kao Kafkinog Jozefa K, čini se nadživjeti!