Nije, stoga, slučajno što taj novi fašizam sebe objavljuje negacijom slobodnog opredjeljenja upravo onih naroda koji su etiketirani kao “mali i nebitni” i čije teritorije korporativni novofašizam već smatra svojim prirodnim Lebensraum-om. Amblematično je i to što se sve to događa baš povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom
(9.5.2015.)
U čast Dana pobjede, kojim se obilježava trijumf nad silama Osovine u Drugom svjetskom ratu, centralna proslava jubilarne 70. godišnjice je uz vojnu paradu, kao i prethodnih godina, održana na moskovskom Crvenom trgu. Niko dobronamjeran i elementarno obaviješten ne može dovesti u pitanje smisao i značaj ove manifestacije. Crvena armija i sovjetski građani su, onih nekoliko kapi mastila kojima je feldmaršal Vilhelm Kajtel, 9. Maja 1945, 16 minuta nakon ponoći, potpisao bezuslovnu kapitulaciju Njemačke, bukvalno platili rijekama sopstvene krvi. Ne umanjujući time značaj žrtava koje su po drugim bojištima podnijele ostale članice antifašističke koalicije, borbe koje su vođene na Istočnom frontu prevazilaze konvencionalno poimanje rata. Događaji na istoku žive su freske apokaliptičnih vizija iskonskog sukoba Dobra i Zla, u kojima se odlučivala sudbina čovječanstva. I ne samo čovječanstva!
Exempli gratia, kao u kakvom Tolkinovom narativu, svoj doprinos u toj krvavoj epopeji imali su i oni najmanji i najneugledniji izdanci života. Godine 1942., kada je tehnička nadmoć Vermahta još uvijek bila osjetna, u samo praskozorje jedne od odlučujućih borbi za Staljingrad, njemačka armija suočila se sa dejstvom neočekivanog “neprijatelja”. Cjelokupnu mehanizaciju, tenkove, borna kola i tome slično, preko noći su u borbenom poretku ostavili na jednom polju, odakle su prema planovima sjutradan trebali da izvedu odlučujući napad protiv Crvene armije, koja u tom trenutku nije raspolagala adekvatnom protivtenkovskom odbranom. No, niti jedna od tih mašina, tih savršeno kreiranih strojeva razaranja i smrti, ujutru se nije mogla pokrenuti! Razlog je upravo bizaran – elektro-instalacije preko noći su progrizli i oštetili poljski miševi! Kakva kosmička ironija u ovoj situaciji, kao da se i ovog puta prst Božiji dotakao ljudske gordosti! Jer poljski miševi koji su olako iz stroja izbacili ono najbolje što je germanska rasa u tom trenutku imala da ponudi, apsolutno obesmišljavaju svu ideološku pompu rasne nadmoćnosti i trijumfalnu logiku nacističkog ubermenscha.
Stoga, u cjelini uzev, borba protiv fašizma nije tek borba protiv apsurdnosti jednog(I jedinog) ideološko-političkog koncepta, već upravo protiv one krajnje ljudske oholosti, surovosti i gluposti koja stanuje u njima, i koju oni tek politički artikulišu. Borba protiv fašizma, kako tada, tako i danas, nije ništa drugo do borba za vrijednost imanentnu svakom živom biću. Danas široko rasprostranjeni zaborav ove činjenice predstavlja uvod u (post)moderni fašizam.
Nije, stoga, slučajno što taj novi fašizam sebe objavljuje negacijom slobodnog opredjeljenja upravo onih naroda koji su etiketirani kao “mali i nebitni” i čije teritorije korporativni novofašizam već smatra svojim prirodnim Lebensraum-om. Amblematično je i to što se sve to događa baš povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom. Tako, češki predsjednik Zeman, i pored svojih javno izrečenih stavova, ipak nije prisustvovao moskovskoj paradi. Argument sile odnosi prevagu, kako nad ličnim moralnim obzirima, tako i nad istorijskom (samo)sviješću naroda. Umjesto Dana pobjede, većina evropskih država danas slavi Dan Evrope. Ali pitam se: kakva je to Evropa u kojoj je, zbog aktuelne geopolitičke konstelacije, proskribovano sjećanje na antifašizam? I to samo zato jer antifašizam nesumnjivo vonja na rusku krv i zemlju, pa bi uz to podjećanje teško bilo ubijediti ostatak svijeta kako savremeni Hitler boravi među zidinama Kremlja. Kakva je tek noć te Evrope koja se svojim danom odriče svoje najveće pobjede?! Kako god, u čitavoj ovoj današnjoj situaciji ima neke jezive, čini se gotovo, fatalne političke zabludjelosti I istorijske konfuzije.
Čak i zvanična Crna Gora slavi 9. maj kao Dan Evrope.
Država čiji su predstavnici prilikom glasanja u Savjetu Evrope, o ruskoj rezoluciji kojom se osudjuje povamiprenje nacizma, ostala suzdržana, a čiji narod se, i to bez obzira na ideološke i političke podjele, prvi u okupiranoj Evropi digao na oružje nakon vijesti da je od strane nacista napadnut SSSR! Uz to, protivno razumu, tradiciji i smislu, pridružili smo se sankcijama protiv Rusije, zaneseni valjda bijednim komadićem onoga što Krleža naziva “pasjom gozbom pod stolom pojma koji predstavlja negaciju čovječnosti i pameti”. Apsurdni niz samodestruktivnih i istorijski degradirajućih odluka, nastavljen je bojkotom moskovske svečanosti od strane, pazite molim Vas taj paradoks! - Filipa Vujanovića. To je, znate, onaj “Predsjednik na guranje” koji je nedavno, sasvim skrušeno, sjedio u trećem redu ulcinjskog parlamenta iza slavljenika Edija Rame i Hašima Tačija, dok su ih predstavnici lokalne vlasti (crnogorskog?) grada Ulcinja neštedimice obasipali počastima. Budući takav, svojim odsustvom sa današnje parade nesumnjivo je uveličao proslavu Dana pobjede.
Ali, tek se na društvenom tlu očitava sva tragika pogrešne državne politike.
Zato valjda svi naši praznici, vjerski i sekularni, novi i stari, jesu ogledalo naših podjela. Crna Gora je očit primjer kako mali narodi mogu biti veliki u – podjelama! Sabiramo se povodom praznika, samo da bismo se “krupnije” dijelili. Stare istorijske i političke rane nisu zacijelile, nego su produbljene, a nove se svakodnevno otvaraju, kao u bolesnika od de cubitusa. Takva psiho-politička shizofrenija je permanentno stanje naše kolektivne (ne)svijesti već decenijama. Pa, ko i zbog čega, u stvari, danas slavi 9. maj u Crnoj Gori?
Svako i niko, moglo bi se reći.
Tako, za građansku ljevicu koja se javno deklariše čuvarkom i nasljednicom tekovina komunističke ideologije i antifašističke borbe, 9. maj je prije svega prilika da se slavodobitno istakne pripadnost pobjedničkoj strani u građanskom ratu koji se, paralelno sa antifašističkom borbom, odvijao na ovim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. Ali, dok si rekao “goliotok”, već je zaboravljena činjenica kako su baš ti građanski ljevičari danas najagilniji promoteri liberalno-kapitalističke ideologije, koju je baštinio četnički pokret. Ili, primjera radi, oni koji bi još i danas “za zakletvu Titu spjevali stih”, a koji su listom borci za prava LGBT populacije, olako prelaze preko činjenice da je u Titovoj, dakle, komunističkoj Jugoslaviji, homoseksualizam bio krivično inkriminisan kao protivprirodni blud za šta je sljedovala kazna zatvora u trajanju do jedne godine. Ali ako ih pitate ko je istorijski protivnik seksualnoj ravnopravnosti, jednoglasno će vam odgovoriti:”Četnici i klero-fašisti!” Shodno tome, i anti-NATO stav, pa još obojen srpskom nacionalnom pripadnošću, danas se identifikuje upravo kao četnički.
Na drugoj strani, imamo skoro istovjetnu situaciju, samo različitog predznaka. Onaj što voli zapjevati: “Nema garde bez kokarde, nit’ vojnika bez četnika”, danas na sva zvona slavi 9. maj kao veličanstvenu pobjedu Rusije. Dabome, zatvara oči pred činjenicom da je ulazak ruskih (crvenoarmjeskih)trupa u našu zemlju značio kupovinu karte u jednom smjeru upravo za one kojima pjeva. Mrzi Tita i Staljina, svaki oblik komunističkog monarhizma i apsolutizma, ali bi rado vidio Putina kao demokratskog cara sve vaseljene. Prezire sve što ima veze sa komunizmom, ne propuštajući da istakne zločine počinjene u njegovo ime, ali, začudo, osjeća se pozvanim da slavi najveći vojni trijumf Crvene armije, koja je direktno učestvovala u likvidaciji pripadnika onih snaga sa kojima se identifikuje.
Hoću reći da nesposobnost kritičkog preispitivanja vlastitih ideoloških premisa i njihove istorijske potke, po nepisanom pravilu, vodi u kolosalnu nedosljednost. Što u društvenom kontekstu i ne bi možda bilo toliko tragično kada se ta nedosljednost ne bi reflektovala na aktuelni trenutak u kome nam smisao za vlastitu realnost sve više izmiče. Za prosječnog crnogorskog građanina istorija je postala ključna instanca u proizvodnji opscenog narcističkog užitka, u kome se razbludno prepušta čarima svih pedeset nijansi sopstvene istorijske istine, kako bi se oslobodio rđavog ukusa koji mu pruža laž njegove sadašnjice.
U tom ideološkom galimatijasu i beskrajnom istorijskom kadrilu “partizana i četnika” (ovome dodati i ostale podjele), zaboravljamo kako je fašizam iz latentnog stanja ante portas odavno već prešao sve moguće Rubikone. To je, znate, onaj naš, trivijalni, svakodnevni, fašizam iz našeg sokaka, sa kojim smo tako divno srasli da više i nismo u stanju da ga prepoznamo kao strano tijelo u društvenom organizmu. Njegova najočiglednija javna manifestacija vidi se u tome što je povlačenje razlike između Dobra i Zla postala stvar političkog oportuniteta i dogovora otuđenih i korumpiranih pseudoelita. Njegova ideologija počiva na tvrdnji da Dobro nije moguće hic et nunc, i da se za njega ne vrijedi boriti. Vrijedi i dejstvuje samo zakon jačeg, lukavijeg, zlobnijeg, okrutnijeg...
Zaista, oni miševi sa polja oko Staljingrada, imali bi nas čemu podučiti!
U čast Dana pobjede, kojim se obilježava trijumf nad silama Osovine u Drugom svjetskom ratu, centralna proslava jubilarne 70. godišnjice je uz vojnu paradu, kao i prethodnih godina, održana na moskovskom Crvenom trgu. Niko dobronamjeran i elementarno obaviješten ne može dovesti u pitanje smisao i značaj ove manifestacije. Crvena armija i sovjetski građani su, onih nekoliko kapi mastila kojima je feldmaršal Vilhelm Kajtel, 9. Maja 1945, 16 minuta nakon ponoći, potpisao bezuslovnu kapitulaciju Njemačke, bukvalno platili rijekama sopstvene krvi. Ne umanjujući time značaj žrtava koje su po drugim bojištima podnijele ostale članice antifašističke koalicije, borbe koje su vođene na Istočnom frontu prevazilaze konvencionalno poimanje rata. Događaji na istoku žive su freske apokaliptičnih vizija iskonskog sukoba Dobra i Zla, u kojima se odlučivala sudbina čovječanstva. I ne samo čovječanstva!
Exempli gratia, kao u kakvom Tolkinovom narativu, svoj doprinos u toj krvavoj epopeji imali su i oni najmanji i najneugledniji izdanci života. Godine 1942., kada je tehnička nadmoć Vermahta još uvijek bila osjetna, u samo praskozorje jedne od odlučujućih borbi za Staljingrad, njemačka armija suočila se sa dejstvom neočekivanog “neprijatelja”. Cjelokupnu mehanizaciju, tenkove, borna kola i tome slično, preko noći su u borbenom poretku ostavili na jednom polju, odakle su prema planovima sjutradan trebali da izvedu odlučujući napad protiv Crvene armije, koja u tom trenutku nije raspolagala adekvatnom protivtenkovskom odbranom. No, niti jedna od tih mašina, tih savršeno kreiranih strojeva razaranja i smrti, ujutru se nije mogla pokrenuti! Razlog je upravo bizaran – elektro-instalacije preko noći su progrizli i oštetili poljski miševi! Kakva kosmička ironija u ovoj situaciji, kao da se i ovog puta prst Božiji dotakao ljudske gordosti! Jer poljski miševi koji su olako iz stroja izbacili ono najbolje što je germanska rasa u tom trenutku imala da ponudi, apsolutno obesmišljavaju svu ideološku pompu rasne nadmoćnosti i trijumfalnu logiku nacističkog ubermenscha.
Stoga, u cjelini uzev, borba protiv fašizma nije tek borba protiv apsurdnosti jednog(I jedinog) ideološko-političkog koncepta, već upravo protiv one krajnje ljudske oholosti, surovosti i gluposti koja stanuje u njima, i koju oni tek politički artikulišu. Borba protiv fašizma, kako tada, tako i danas, nije ništa drugo do borba za vrijednost imanentnu svakom živom biću. Danas široko rasprostranjeni zaborav ove činjenice predstavlja uvod u (post)moderni fašizam.
Nije, stoga, slučajno što taj novi fašizam sebe objavljuje negacijom slobodnog opredjeljenja upravo onih naroda koji su etiketirani kao “mali i nebitni” i čije teritorije korporativni novofašizam već smatra svojim prirodnim Lebensraum-om. Amblematično je i to što se sve to događa baš povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom. Tako, češki predsjednik Zeman, i pored svojih javno izrečenih stavova, ipak nije prisustvovao moskovskoj paradi. Argument sile odnosi prevagu, kako nad ličnim moralnim obzirima, tako i nad istorijskom (samo)sviješću naroda. Umjesto Dana pobjede, većina evropskih država danas slavi Dan Evrope. Ali pitam se: kakva je to Evropa u kojoj je, zbog aktuelne geopolitičke konstelacije, proskribovano sjećanje na antifašizam? I to samo zato jer antifašizam nesumnjivo vonja na rusku krv i zemlju, pa bi uz to podjećanje teško bilo ubijediti ostatak svijeta kako savremeni Hitler boravi među zidinama Kremlja. Kakva je tek noć te Evrope koja se svojim danom odriče svoje najveće pobjede?! Kako god, u čitavoj ovoj današnjoj situaciji ima neke jezive, čini se gotovo, fatalne političke zabludjelosti I istorijske konfuzije.
Čak i zvanična Crna Gora slavi 9. maj kao Dan Evrope.
Država čiji su predstavnici prilikom glasanja u Savjetu Evrope, o ruskoj rezoluciji kojom se osudjuje povamiprenje nacizma, ostala suzdržana, a čiji narod se, i to bez obzira na ideološke i političke podjele, prvi u okupiranoj Evropi digao na oružje nakon vijesti da je od strane nacista napadnut SSSR! Uz to, protivno razumu, tradiciji i smislu, pridružili smo se sankcijama protiv Rusije, zaneseni valjda bijednim komadićem onoga što Krleža naziva “pasjom gozbom pod stolom pojma koji predstavlja negaciju čovječnosti i pameti”. Apsurdni niz samodestruktivnih i istorijski degradirajućih odluka, nastavljen je bojkotom moskovske svečanosti od strane, pazite molim Vas taj paradoks! - Filipa Vujanovića. To je, znate, onaj “Predsjednik na guranje” koji je nedavno, sasvim skrušeno, sjedio u trećem redu ulcinjskog parlamenta iza slavljenika Edija Rame i Hašima Tačija, dok su ih predstavnici lokalne vlasti (crnogorskog?) grada Ulcinja neštedimice obasipali počastima. Budući takav, svojim odsustvom sa današnje parade nesumnjivo je uveličao proslavu Dana pobjede.
Ali, tek se na društvenom tlu očitava sva tragika pogrešne državne politike.
Zato valjda svi naši praznici, vjerski i sekularni, novi i stari, jesu ogledalo naših podjela. Crna Gora je očit primjer kako mali narodi mogu biti veliki u – podjelama! Sabiramo se povodom praznika, samo da bismo se “krupnije” dijelili. Stare istorijske i političke rane nisu zacijelile, nego su produbljene, a nove se svakodnevno otvaraju, kao u bolesnika od de cubitusa. Takva psiho-politička shizofrenija je permanentno stanje naše kolektivne (ne)svijesti već decenijama. Pa, ko i zbog čega, u stvari, danas slavi 9. maj u Crnoj Gori?
Svako i niko, moglo bi se reći.
Tako, za građansku ljevicu koja se javno deklariše čuvarkom i nasljednicom tekovina komunističke ideologije i antifašističke borbe, 9. maj je prije svega prilika da se slavodobitno istakne pripadnost pobjedničkoj strani u građanskom ratu koji se, paralelno sa antifašističkom borbom, odvijao na ovim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. Ali, dok si rekao “goliotok”, već je zaboravljena činjenica kako su baš ti građanski ljevičari danas najagilniji promoteri liberalno-kapitalističke ideologije, koju je baštinio četnički pokret. Ili, primjera radi, oni koji bi još i danas “za zakletvu Titu spjevali stih”, a koji su listom borci za prava LGBT populacije, olako prelaze preko činjenice da je u Titovoj, dakle, komunističkoj Jugoslaviji, homoseksualizam bio krivično inkriminisan kao protivprirodni blud za šta je sljedovala kazna zatvora u trajanju do jedne godine. Ali ako ih pitate ko je istorijski protivnik seksualnoj ravnopravnosti, jednoglasno će vam odgovoriti:”Četnici i klero-fašisti!” Shodno tome, i anti-NATO stav, pa još obojen srpskom nacionalnom pripadnošću, danas se identifikuje upravo kao četnički.
Na drugoj strani, imamo skoro istovjetnu situaciju, samo različitog predznaka. Onaj što voli zapjevati: “Nema garde bez kokarde, nit’ vojnika bez četnika”, danas na sva zvona slavi 9. maj kao veličanstvenu pobjedu Rusije. Dabome, zatvara oči pred činjenicom da je ulazak ruskih (crvenoarmjeskih)trupa u našu zemlju značio kupovinu karte u jednom smjeru upravo za one kojima pjeva. Mrzi Tita i Staljina, svaki oblik komunističkog monarhizma i apsolutizma, ali bi rado vidio Putina kao demokratskog cara sve vaseljene. Prezire sve što ima veze sa komunizmom, ne propuštajući da istakne zločine počinjene u njegovo ime, ali, začudo, osjeća se pozvanim da slavi najveći vojni trijumf Crvene armije, koja je direktno učestvovala u likvidaciji pripadnika onih snaga sa kojima se identifikuje.
Hoću reći da nesposobnost kritičkog preispitivanja vlastitih ideoloških premisa i njihove istorijske potke, po nepisanom pravilu, vodi u kolosalnu nedosljednost. Što u društvenom kontekstu i ne bi možda bilo toliko tragično kada se ta nedosljednost ne bi reflektovala na aktuelni trenutak u kome nam smisao za vlastitu realnost sve više izmiče. Za prosječnog crnogorskog građanina istorija je postala ključna instanca u proizvodnji opscenog narcističkog užitka, u kome se razbludno prepušta čarima svih pedeset nijansi sopstvene istorijske istine, kako bi se oslobodio rđavog ukusa koji mu pruža laž njegove sadašnjice.
U tom ideološkom galimatijasu i beskrajnom istorijskom kadrilu “partizana i četnika” (ovome dodati i ostale podjele), zaboravljamo kako je fašizam iz latentnog stanja ante portas odavno već prešao sve moguće Rubikone. To je, znate, onaj naš, trivijalni, svakodnevni, fašizam iz našeg sokaka, sa kojim smo tako divno srasli da više i nismo u stanju da ga prepoznamo kao strano tijelo u društvenom organizmu. Njegova najočiglednija javna manifestacija vidi se u tome što je povlačenje razlike između Dobra i Zla postala stvar političkog oportuniteta i dogovora otuđenih i korumpiranih pseudoelita. Njegova ideologija počiva na tvrdnji da Dobro nije moguće hic et nunc, i da se za njega ne vrijedi boriti. Vrijedi i dejstvuje samo zakon jačeg, lukavijeg, zlobnijeg, okrutnijeg...
Zaista, oni miševi sa polja oko Staljingrada, imali bi nas čemu podučiti!