Fingirajući argumentovani dijalog učesnika i novinara, emisija Mehanizam u javnosti instalira gotovo identičan monolog Moći kao i Truhiljova pisma čitalaca. Kako god teorijski definisali i distingvirali sisteme koji produkuju ovakve javne solilokvije, njihova praktična sličnost u ovom slučaju podrazumijeva situaciju u kojoj su interesi države i društva, samo pretekst za demonstraciju moći onoga(ili onih) u čijim rukama se ona de facto nalazi.
U romanu Jarčevo slavlje, Mario Vargas Ljosa, sa gotovo čudesnim literarnim umijećem, opisuje brutalnu stvarnost Dominikanske Republike za vrijeme diktature Rafaela Leonidasa Truhilja. Od tri, međusobno isprepletena, narativna nivoa koji čine strukturu Ljosinog romana, naročito zanimljiv je, makar meni, onaj romaneskni sloj koji se tiče odnosa diktatora i marionetskih figura njegove nominalno demokratske vlade. Ljosin general Truhiljo još jednom potvrđuje onu istinu da je svaki uspješan autokrata, prije svega, ekspert za upotrebu čovjeka. Otuda nije slučajno to što su svi autoritarni sistemi brižljivo dizajnirali sopstvene dijabolične franšize upotrebe čovjeka, i to što većina diktatura često liči na nekakav groteskni muzej živih igračaka. Za razliku od klasičnog ropskog položaja, koji se od početka do kraja ostvaruje pod znamenjem tuđe volje, inicijacija u sferu političke pokornosti događa se voljom potčinjenog. U tom smislu, istina Ljosine romaneskne fikcije je beskompromisna, jer tragičnu dimenziju upotrebe čovjeka razotkriva kao samoskrivljenu infernalnu dehumanizaciju, gdje čovjek biva sveden na mjeru puke stvari koja, prije ili kasnije, biva odbačena. U toj specifičnoj lakoći odbacivanja upravo najviše do izražaja dolazi apsolutna reifikacija upotrijebljenog čovjeka.
Truhiljov mehanizam odbacivanja, kako ga Ljosa opisuje u svom romanu, počivao je na jednostavnoj manipulaciji javnim mnjenjem. U tu svrhu koristio se se državnim novinama tačnije, rubrikom koja je navodno donosila pisma čitalaca. Tako, čitava predstava započinjala je pismom nekog tobože savjesnog i zabrinutog građanina, u kome bi se objelodanile izvjesne optužbe na račun ministra ili funkcionera Truhiljove vlade. Međutim, sadržinu tog javnog kriptograma „osumnjičeni“ su lako dešifrovali kao poruku generala Truhilja: tvoja sudbina je stvar moje milosti! Pri tom, pitanje stvarne krivice ili nevinosti povodom konkretnih optužbi bilo je posve beznačajno, jer u uslovima apsolutne kontrole i cenzure, sadržaj takozvane slobodne štampe samo je javni eho diktatorovih privatnih (ne)raspoloženja. Scenario se dalje odvijao prema klišeu dobro uvježbane predstave, a njen krajnji ishod zavisio je isključivo od toga da li će „osumnjičeni“ uspjeti da umilostivi scenaristu i režisera predstave, generala Truhilja. Na stranicama novina se povodom optužbi zapodijevala javna korespondencija,žučna rasprava, između fiktivnih „čitalaca“, a sadržaj „pisama“ diktirala je ćudljiva generalova narav. Dabome, ta predstava za javnost svojim kulisama skrivala je pravu dramu koja se odvijala u privatnosti generalovih ličnih odaja. Onima koji još uvijek nisu čitali ovaj Ljosin roman neću kvariti to zadovoljstvo rđavim prepričavanjem konkretnih detalja. Elem, ovdje je indikativna metodologija Truhiljove manipuilacije: čitava ta monstruozna igra, osim što je bila izvor sadističkog užitka koji se, za ličnost Truhiljovih sklonosti, akumulira u procesu potpunog slamanja ljudske ličnosti, imala je prevashodno za cilj da osnaži demokratski legitimitet njegove diktature. Jer periodični ritual javnog žrtvovanja istaknutih pripadnika svoje klike, bio je savršen dokaz formalnog postojanja onoga čega u stvarnosti nije bilo – demokratije i pravne države. Sem toga, takvi postupci populistički su hranili reputaciju harizmatskog vođe nacije: jedna od omiljenih Truhiljovih „titula“ bila je Dobročinitelj.
Iako Crna Gora nije Dominikanska Republika iz te epohe, niti je pak Đukanović vlastodržac Truhiljovog kova, ipak...nakon što sam sebe natjerao da odgledam čitavih pet minuta serijala Mehanizam koji se prikazuje na RTCG-u, komparacija nekih elemenata ove dvije političke strukture, svojom podudarnošću nametnula se, takoreći, sama od sebe. Naime, u samoj ekspoziciji emisije Mehanizam (za)dat je čitav njen sadržaj i konačan smisao, koji zlehudo podsjeća na ono Truhiljovo javno dopisivanje sa samim sobom iz romana Maria Vargasa Ljose. Fingirajući argumentovani dijalog učesnika i novinara, emisija Mehanizam u javnosti instalira gotovo identičan monolog Moći kao i Truhiljova pisma čitalaca. Kako god teorijski definisali i distingvirali sisteme koji produkuju ovakve javne solilokvije, njihova praktična sličnost u ovom slučaju podrazumijeva situaciju u kojoj su interesi države i društva, samo pretekst za demonstraciju moći onoga(ili onih) u čijim rukama se ona de facto nalazi. Sa druge strane, potvrda krivice jednog dijela(nepoželjnog) sistemskog personala istovremeno fungira kao dokaz nevinosti jednog takvog sistema.
Zato je Mehanizam, u stvari, mehanizam sistemske moći.
Zapravo, ovaj javni oratorijum, koji RTCG emituje u nastavcima, srozava ideju pravne države do nivoa banalnog žurnalističkog prosedea, a istinu svodi na pompezni televizijski rekvizit, pri čemu, da nevolja bude veća, mediji uzurpiraju pravo koje im apsolutno ne pripada. Toga što se tiče usuđujem se da istaknem lično gledište koje u aktuelnom društvenom kontekstu može djelovati kao jeres i nepotrebna sentimentalnost: svako, i to bez razlike, ko je za nešto optužen zaslužuje da mu se sudi po zakonu, u postupku i pred organima za to zakonom predviđenim, uz poštovanje svih onih načela koja se smatraju civilizacijskom tekovinom. Međutim, u slučaju Mehanizma imamo situaciju da se, na primjer, pretpostavka nevinosti ukida prije nego je neko čak i formalno optužen za konkretno krivično djelo. I ne samo da se ne poštuje prezumpcija nevinosti, nego je efekat pomenute televizijske emisije društveno devastatniji od pisama čitalaca ispisanih pravdoljubivom rukom generala Truhilja, Dobročinitelja. Po svojoj intonaciji, a uzevši u obzir sve društvene okolnosti, serijal Mehanizam više podsjeća na sultanov katil-ferman i javno mahanje svilenim gajtanom, nego na televizijski format primjeren istraživačkom novinarstvu. Jer domašaj prijekih političkih sudova kojima rukovodi neprikosnoveni vođa još uvijek je djelotvorniji od bilo kakve demokratske ili striktno pravne procedure. Uostalom, postoje nadimci i neformalne titule na koje je, s vremena na vrijeme, neophodno podsjetiti javnost, inače će njihova populistička moć sasvim izblijedjeti.Britva!
Na koncu, implikacije serijala Mehanizam upravo opisuju geometrijsko savršenstvo crnogorskog političkog circulus vitiosus-a. Javni epilog je ova blijeda dramaturška inscenacija u kojoj se, ne po prvi put ali zacijelo u nesvakidašnjem mizanscenu, simulira društvena katarza. U društvu gdje je svakim danom, čak i među građanima lojalnim režimu, sve više očaja, frustracije i nemoćnog gnijeva, svilen gajtan pod grlom grešnih vezira ima efekat kolektivne terapije, demagoškog povlađivanja kolektivnom političkom resantimanu. Pri tom, treba to još jednom istaći, riječ je o par exellence političkoj ujdurmi, čije su pravne konskevence apsolutno neizvjesne. Destrukcija realnih sadržaja u simboličkoj perspektivi jednog televizijskog spektakla oprobani je mehanizam crnogorskog političkog simulakruma. Na djelu je, dakle, mehanizam koji karnevalizacijom samog pojma pravde i istine nastoji da (ob)uhvati svijest građana, tako da svako sjećanje na razliku između političkog i pravnog, istine i laži(i njene sestre, poluistine), simboličkog i realnog, učini relativnim i izlišnim. Tome na ruku ide opšte uvjerenje o nesumnjivoj krivici onih političara kojima se Mehanizam bavi. Zato, uprkos svakom ličnom utisku, u javnoj svijesti granice ovog razlikovanja moraju biti principijelno i nedvosmisleno povučene. Ne kasnije, ne negdje drugdje, nego ovdje i sada. U suprotnom, nikada nećemo izaći iz obećane zemlje.
M.M
Truhiljov mehanizam odbacivanja, kako ga Ljosa opisuje u svom romanu, počivao je na jednostavnoj manipulaciji javnim mnjenjem. U tu svrhu koristio se se državnim novinama tačnije, rubrikom koja je navodno donosila pisma čitalaca. Tako, čitava predstava započinjala je pismom nekog tobože savjesnog i zabrinutog građanina, u kome bi se objelodanile izvjesne optužbe na račun ministra ili funkcionera Truhiljove vlade. Međutim, sadržinu tog javnog kriptograma „osumnjičeni“ su lako dešifrovali kao poruku generala Truhilja: tvoja sudbina je stvar moje milosti! Pri tom, pitanje stvarne krivice ili nevinosti povodom konkretnih optužbi bilo je posve beznačajno, jer u uslovima apsolutne kontrole i cenzure, sadržaj takozvane slobodne štampe samo je javni eho diktatorovih privatnih (ne)raspoloženja. Scenario se dalje odvijao prema klišeu dobro uvježbane predstave, a njen krajnji ishod zavisio je isključivo od toga da li će „osumnjičeni“ uspjeti da umilostivi scenaristu i režisera predstave, generala Truhilja. Na stranicama novina se povodom optužbi zapodijevala javna korespondencija,žučna rasprava, između fiktivnih „čitalaca“, a sadržaj „pisama“ diktirala je ćudljiva generalova narav. Dabome, ta predstava za javnost svojim kulisama skrivala je pravu dramu koja se odvijala u privatnosti generalovih ličnih odaja. Onima koji još uvijek nisu čitali ovaj Ljosin roman neću kvariti to zadovoljstvo rđavim prepričavanjem konkretnih detalja. Elem, ovdje je indikativna metodologija Truhiljove manipuilacije: čitava ta monstruozna igra, osim što je bila izvor sadističkog užitka koji se, za ličnost Truhiljovih sklonosti, akumulira u procesu potpunog slamanja ljudske ličnosti, imala je prevashodno za cilj da osnaži demokratski legitimitet njegove diktature. Jer periodični ritual javnog žrtvovanja istaknutih pripadnika svoje klike, bio je savršen dokaz formalnog postojanja onoga čega u stvarnosti nije bilo – demokratije i pravne države. Sem toga, takvi postupci populistički su hranili reputaciju harizmatskog vođe nacije: jedna od omiljenih Truhiljovih „titula“ bila je Dobročinitelj.
Iako Crna Gora nije Dominikanska Republika iz te epohe, niti je pak Đukanović vlastodržac Truhiljovog kova, ipak...nakon što sam sebe natjerao da odgledam čitavih pet minuta serijala Mehanizam koji se prikazuje na RTCG-u, komparacija nekih elemenata ove dvije političke strukture, svojom podudarnošću nametnula se, takoreći, sama od sebe. Naime, u samoj ekspoziciji emisije Mehanizam (za)dat je čitav njen sadržaj i konačan smisao, koji zlehudo podsjeća na ono Truhiljovo javno dopisivanje sa samim sobom iz romana Maria Vargasa Ljose. Fingirajući argumentovani dijalog učesnika i novinara, emisija Mehanizam u javnosti instalira gotovo identičan monolog Moći kao i Truhiljova pisma čitalaca. Kako god teorijski definisali i distingvirali sisteme koji produkuju ovakve javne solilokvije, njihova praktična sličnost u ovom slučaju podrazumijeva situaciju u kojoj su interesi države i društva, samo pretekst za demonstraciju moći onoga(ili onih) u čijim rukama se ona de facto nalazi. Sa druge strane, potvrda krivice jednog dijela(nepoželjnog) sistemskog personala istovremeno fungira kao dokaz nevinosti jednog takvog sistema.
Zato je Mehanizam, u stvari, mehanizam sistemske moći.
Zapravo, ovaj javni oratorijum, koji RTCG emituje u nastavcima, srozava ideju pravne države do nivoa banalnog žurnalističkog prosedea, a istinu svodi na pompezni televizijski rekvizit, pri čemu, da nevolja bude veća, mediji uzurpiraju pravo koje im apsolutno ne pripada. Toga što se tiče usuđujem se da istaknem lično gledište koje u aktuelnom društvenom kontekstu može djelovati kao jeres i nepotrebna sentimentalnost: svako, i to bez razlike, ko je za nešto optužen zaslužuje da mu se sudi po zakonu, u postupku i pred organima za to zakonom predviđenim, uz poštovanje svih onih načela koja se smatraju civilizacijskom tekovinom. Međutim, u slučaju Mehanizma imamo situaciju da se, na primjer, pretpostavka nevinosti ukida prije nego je neko čak i formalno optužen za konkretno krivično djelo. I ne samo da se ne poštuje prezumpcija nevinosti, nego je efekat pomenute televizijske emisije društveno devastatniji od pisama čitalaca ispisanih pravdoljubivom rukom generala Truhilja, Dobročinitelja. Po svojoj intonaciji, a uzevši u obzir sve društvene okolnosti, serijal Mehanizam više podsjeća na sultanov katil-ferman i javno mahanje svilenim gajtanom, nego na televizijski format primjeren istraživačkom novinarstvu. Jer domašaj prijekih političkih sudova kojima rukovodi neprikosnoveni vođa još uvijek je djelotvorniji od bilo kakve demokratske ili striktno pravne procedure. Uostalom, postoje nadimci i neformalne titule na koje je, s vremena na vrijeme, neophodno podsjetiti javnost, inače će njihova populistička moć sasvim izblijedjeti.Britva!
Na koncu, implikacije serijala Mehanizam upravo opisuju geometrijsko savršenstvo crnogorskog političkog circulus vitiosus-a. Javni epilog je ova blijeda dramaturška inscenacija u kojoj se, ne po prvi put ali zacijelo u nesvakidašnjem mizanscenu, simulira društvena katarza. U društvu gdje je svakim danom, čak i među građanima lojalnim režimu, sve više očaja, frustracije i nemoćnog gnijeva, svilen gajtan pod grlom grešnih vezira ima efekat kolektivne terapije, demagoškog povlađivanja kolektivnom političkom resantimanu. Pri tom, treba to još jednom istaći, riječ je o par exellence političkoj ujdurmi, čije su pravne konskevence apsolutno neizvjesne. Destrukcija realnih sadržaja u simboličkoj perspektivi jednog televizijskog spektakla oprobani je mehanizam crnogorskog političkog simulakruma. Na djelu je, dakle, mehanizam koji karnevalizacijom samog pojma pravde i istine nastoji da (ob)uhvati svijest građana, tako da svako sjećanje na razliku između političkog i pravnog, istine i laži(i njene sestre, poluistine), simboličkog i realnog, učini relativnim i izlišnim. Tome na ruku ide opšte uvjerenje o nesumnjivoj krivici onih političara kojima se Mehanizam bavi. Zato, uprkos svakom ličnom utisku, u javnoj svijesti granice ovog razlikovanja moraju biti principijelno i nedvosmisleno povučene. Ne kasnije, ne negdje drugdje, nego ovdje i sada. U suprotnom, nikada nećemo izaći iz obećane zemlje.
M.M