Tokom prošlog vijeka, vojni pučevi koji su se dešavali diljem planete uglavnom su bili I ostali proizvod, posrednog ili neposrednog, anglosaksonskog uticaja. O tome je tako lijepo pisao Aljeho Karpentjer u sjajnom romanu “Pribježište u metodi”. Ni sa sinoćnim pokušajem puča, vjerujem, nije drugačije.
No, sinoćne scene iz Turske, u kojima se vidi kako razjareni civili izvlače golobrade vojnike iz tenkova mučno su me podsjetile na onaj zlosrećni pokušaj intervencije JNA tokom secesije Slovenije, koja je označila početak definitivnog I krvavog kraja SFRJ. Tako različiti konteksti, a opet tako slični prizori! Brojni analitičari ističu da bi sudbina SFRJ kudikamo bila drugačija da je JNA iskoristila svoju moć I sprovela coup d’ etat kojim bi se preventivno djelovalo na secesionističke aspiracije republika. Umjesto toga, JNA je djelovala post festum, u jalovom pokušaju da se pukom silom u životu održi jedan državno-politički moribund. Ono što pomenuti analitičari uglavnom previđaju jeste činjenica da JNA jednostavno nije umjela funkcionisati osim kao produžena, gvozdena, ruka partijsko-ideološkog aparata,koji je posle Titove smrti, sklerotizovan I starački oronuo, bio jedino sposoban da zauzme svoje mjesto u ropotarnici istorije. Nakon što se to I zbilo, do kraja servilna, JNA je ubrzo potražila I našla novog gazdu u liku Slobodana Miloševića, zbog koga je tokom demonstracija 9. marta izvela i tenkove na ulice Beograda. Snaga koja nije umjela sačuvati državu koja ju je stvorila, preko noći je postala pretorijanska garda vlastohlepnog komunističkog aparatčika, I to je bila praktično njena jedina istorijska uloga. Suštinski posmatrano, JNA je zapravo ostala vjerna misiji koja joj je prvobitno povjerena: da sluša naređenja neprikosnovenog Vođe. A to što se Vođa, u međuvremenu, promijenio, za JNA je bila činjenica od malog značaja. Prosto nije bila dizajnirana da o tome (ili bilo čemu drugom) misli. Tako, kada je o našoj istoriji riječ, kao jedini uspješan direktan upliv vojske na političke događaje, ostaje svrgavanje Cvetkovićeve vlade, što istovremeno predstavlja i jednu od najuspješnijih tajnih operacija koje je izvela engleska obavještajna služba. Dokaz više u prilog tezi s početka ovog posta.
Na drugoj strani, Turska je država u kojoj militaristički faktor, tradicionalno, igra snažnu ulogu u političkoj sudbini zemlje. Još od imperijalnih vremena, ustoličenje novog sultana na prestolu značilo je i promptnu pobunu janičara, elitnih jedinica otomanske vojske, stvorenih putem danka u krvi(devširme). Bio je to, današnjim rečnikom kazano, "reket" koji su sultani nevoljno, ali neizostavno, plaćali svojim robovima, kao cijenu nihove lojalnosti u politički delikatnom trenutku, I koji se vremenom pretvorio u nepisano pravilo i neformalnu instituciju, Otomanskog carstva. Čak I u sred bitke I rata ovo pravilo nije trpjelo izuzetke. Kada je sultan Sulejman (Zakonodavac ili Veličanstveni) preminuo tokom opsade Sigeta, veliki vezir Mehmed - paša Sokolović, budući svjestan pomenute činjenice, čitavih je 40 dana - služeći se raznim domišljatim trikovima - od vojske tajio njegovu smrt, sve dok u Beogradu njegov nasljednik Selim nije proglašen sultanom, uz obećanje I čvrste garancije da će se vojsci “darovi I plate” razdijeliti nakon povratka u Carigrad. Iako u posve drugačijem istorijskom i političkom kontekstu, turska vojska je i u 20. vijeku zadržala svoj nesumnjivi, često I presudan, uticaj na politička zbivanja u državi. Sam utemeljivač moderne, sekularne, Turske, Mustafa Kemal Ataturk, bio je oficir vojske, a jezgro revolucionarnog pokreta Mladoturaka, koji je utabao put Ataturkovoj sekularnoj revoluciji, sačinjavali su takođe oficiri. Od tada, pa do današnjih dana, turska armija slovi za samoproglašenog čuvara kemalističkog nasljeđa, koji čak ima I legalan osnov da izvrši puč u situaciji kada se procijeni da je Ataturkov legat ugrožen. U dva navrata, tokom druge polovine prošlog vijeka, vojska je pučem smjenjivala državno rukovodstvo koje je navodno skretalo sa kemalističkog ideološkog kursa. No, I u ovom slučaju, može se reći da je vojska sekularne Turske ostala vjerna janičarskoj tradiciji iz carskih vremena, s tom razlikom što je Ataturk jedno nepisano pravilo pretvorio u slovo zakona I darovao mu jasnu ideološku posturu.
Tradicije se ne moraju rušiti, ako se već mogu efikasno prilagoditi I instrumentalizovati.
Razlika između pučeva u državama Lat. Amerike, je da iza njih obično slijedi razdoblje krvave represije i vlast vojnih hunti koje poslušno servisiraju interese američkih korporacija, dok vojni pučevi u Turskoj dovode do korekcije ideološkog kursa države. Međutim, u oba slučaja, jasno se vidi pečat i signatura Zapada, a što pomenute slučajeve, uprkos evidentnim razlikama, čini različitim djelovima istog (geo)političkog I ideološkog narativa. Jer ako čak I uzmemo za ozbiljno verziju sinoćnih događaja, po kojoj se vojska umiješala kako bi smijenila “islamistu” Erdogana, šta je drugo kemalistička doktrina nego orijentalna vinjeta ideološkog diskursa Zapada? Šta je, na drugoj strani, bila Pinočeova diktatura ako ne praktični, ekonomsko-politički, iskaz istog tog diskursa?
Na koncu, šta je fons et origo ideologije koju Zapad izvozi širom svijeta, ako nije ono što je, od Pax Romana pa do savremenog Pax Americana, u osnovi težnja svake Moći?
MM
No, sinoćne scene iz Turske, u kojima se vidi kako razjareni civili izvlače golobrade vojnike iz tenkova mučno su me podsjetile na onaj zlosrećni pokušaj intervencije JNA tokom secesije Slovenije, koja je označila početak definitivnog I krvavog kraja SFRJ. Tako različiti konteksti, a opet tako slični prizori! Brojni analitičari ističu da bi sudbina SFRJ kudikamo bila drugačija da je JNA iskoristila svoju moć I sprovela coup d’ etat kojim bi se preventivno djelovalo na secesionističke aspiracije republika. Umjesto toga, JNA je djelovala post festum, u jalovom pokušaju da se pukom silom u životu održi jedan državno-politički moribund. Ono što pomenuti analitičari uglavnom previđaju jeste činjenica da JNA jednostavno nije umjela funkcionisati osim kao produžena, gvozdena, ruka partijsko-ideološkog aparata,koji je posle Titove smrti, sklerotizovan I starački oronuo, bio jedino sposoban da zauzme svoje mjesto u ropotarnici istorije. Nakon što se to I zbilo, do kraja servilna, JNA je ubrzo potražila I našla novog gazdu u liku Slobodana Miloševića, zbog koga je tokom demonstracija 9. marta izvela i tenkove na ulice Beograda. Snaga koja nije umjela sačuvati državu koja ju je stvorila, preko noći je postala pretorijanska garda vlastohlepnog komunističkog aparatčika, I to je bila praktično njena jedina istorijska uloga. Suštinski posmatrano, JNA je zapravo ostala vjerna misiji koja joj je prvobitno povjerena: da sluša naređenja neprikosnovenog Vođe. A to što se Vođa, u međuvremenu, promijenio, za JNA je bila činjenica od malog značaja. Prosto nije bila dizajnirana da o tome (ili bilo čemu drugom) misli. Tako, kada je o našoj istoriji riječ, kao jedini uspješan direktan upliv vojske na političke događaje, ostaje svrgavanje Cvetkovićeve vlade, što istovremeno predstavlja i jednu od najuspješnijih tajnih operacija koje je izvela engleska obavještajna služba. Dokaz više u prilog tezi s početka ovog posta.
Na drugoj strani, Turska je država u kojoj militaristički faktor, tradicionalno, igra snažnu ulogu u političkoj sudbini zemlje. Još od imperijalnih vremena, ustoličenje novog sultana na prestolu značilo je i promptnu pobunu janičara, elitnih jedinica otomanske vojske, stvorenih putem danka u krvi(devširme). Bio je to, današnjim rečnikom kazano, "reket" koji su sultani nevoljno, ali neizostavno, plaćali svojim robovima, kao cijenu nihove lojalnosti u politički delikatnom trenutku, I koji se vremenom pretvorio u nepisano pravilo i neformalnu instituciju, Otomanskog carstva. Čak I u sred bitke I rata ovo pravilo nije trpjelo izuzetke. Kada je sultan Sulejman (Zakonodavac ili Veličanstveni) preminuo tokom opsade Sigeta, veliki vezir Mehmed - paša Sokolović, budući svjestan pomenute činjenice, čitavih je 40 dana - služeći se raznim domišljatim trikovima - od vojske tajio njegovu smrt, sve dok u Beogradu njegov nasljednik Selim nije proglašen sultanom, uz obećanje I čvrste garancije da će se vojsci “darovi I plate” razdijeliti nakon povratka u Carigrad. Iako u posve drugačijem istorijskom i političkom kontekstu, turska vojska je i u 20. vijeku zadržala svoj nesumnjivi, često I presudan, uticaj na politička zbivanja u državi. Sam utemeljivač moderne, sekularne, Turske, Mustafa Kemal Ataturk, bio je oficir vojske, a jezgro revolucionarnog pokreta Mladoturaka, koji je utabao put Ataturkovoj sekularnoj revoluciji, sačinjavali su takođe oficiri. Od tada, pa do današnjih dana, turska armija slovi za samoproglašenog čuvara kemalističkog nasljeđa, koji čak ima I legalan osnov da izvrši puč u situaciji kada se procijeni da je Ataturkov legat ugrožen. U dva navrata, tokom druge polovine prošlog vijeka, vojska je pučem smjenjivala državno rukovodstvo koje je navodno skretalo sa kemalističkog ideološkog kursa. No, I u ovom slučaju, može se reći da je vojska sekularne Turske ostala vjerna janičarskoj tradiciji iz carskih vremena, s tom razlikom što je Ataturk jedno nepisano pravilo pretvorio u slovo zakona I darovao mu jasnu ideološku posturu.
Tradicije se ne moraju rušiti, ako se već mogu efikasno prilagoditi I instrumentalizovati.
Razlika između pučeva u državama Lat. Amerike, je da iza njih obično slijedi razdoblje krvave represije i vlast vojnih hunti koje poslušno servisiraju interese američkih korporacija, dok vojni pučevi u Turskoj dovode do korekcije ideološkog kursa države. Međutim, u oba slučaja, jasno se vidi pečat i signatura Zapada, a što pomenute slučajeve, uprkos evidentnim razlikama, čini različitim djelovima istog (geo)političkog I ideološkog narativa. Jer ako čak I uzmemo za ozbiljno verziju sinoćnih događaja, po kojoj se vojska umiješala kako bi smijenila “islamistu” Erdogana, šta je drugo kemalistička doktrina nego orijentalna vinjeta ideološkog diskursa Zapada? Šta je, na drugoj strani, bila Pinočeova diktatura ako ne praktični, ekonomsko-politički, iskaz istog tog diskursa?
Na koncu, šta je fons et origo ideologije koju Zapad izvozi širom svijeta, ako nije ono što je, od Pax Romana pa do savremenog Pax Americana, u osnovi težnja svake Moći?
MM