Istorija je nesumnjivo stvorila bezbroj zločina, ali kod nas su zločini napisali bezbroj istorija. Zločini se ponavljaju zato što se istorija ovdje prosto obnavlja, poput jetre onog titana prikovanog za kavkasku stijenu. A tamo gdje se u ime starih laži hrli u novo nasilje ,istina se otkriva u slikama masovnih grobnica I apsurdnih stratišta.
Sjećate li se onog vica: ”Bore se četnici I partizani u šumi, dođe šumar I otjera ih”. I pored toga što nosi epitet “glupog”, ovaj vic kao nekakav epitaf ili kafkijanski paradoks, svodi istorijsku računicu svih naših bratoubilačkih krvoprolića (nacionalnih, ideoloških, vjerskih) na njihovu stvarnu mjeru. Bizmark je to još odavno učinio konstatacijom:” Balkanski rat ne vrijedi kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira.” Ako je ona otrcana anegdota vjerodostojna, sličnu će opasku izreći i Vinston Čerčil, objašnjavajući svom zbunjenom generalu posve jednostavnu logiku stvaranja “gvozdene zavjese”. Ali dok smo se mi I dalje međusobno satirali po šumama I gorama naše zemlje ponosne, novo istorijsko odjejanije već su nam, od engleskog štofa, bili skrojili sovjetski topovi. Bili smo I onako tek jedna krvava mrlja na mapi posleratne Evrope ispod zastavice koju je tu postavila ruka ondašnjih šumara.
Pa I kada smo na pravoj strani istorije, kao u slučaju antifašizma, nalazimo se na pogrešnoj strani života, zarobljenici zablude o veličini sopstvene istorijske uloge. I to je fundamentalni paradoks naše istorije: ona je sva u znaku borbe za goli život, za očuvanje puke biološke supstance, koja se ipak, na svojim vrhuncima, pretvara u klevetu protiv života Zato na svjetskoj pozornici još I danas tumaramo kao nemušti statisti, ubijeđeni, međutim, da svijet žudno iščekuje naše istorijske replike u kojima će se objaviti sva naša imaginarna veličina.
Istorija je nesumnjivo stvorila bezbroj zločina, ali kod nas su zločini napisali bezbroj istorija. Zločini se ponavljaju zato što se istorija ovdje prosto obnavlja, poput jetre onog titana prikovanog za kavkasku stijenu. A tamo gdje se u ime starih laži hrli u novo nasilje ,istina se otkriva u slikama masovnih grobnica I apsurdnih stratišta. Novu istoriju predaka pišemo krvlju potomaka jer nam je ona oduvijek bila jeftinija I privlačnija od akademskog mastila. Valjda I zato što smo od dva izuma drevne kineske civilizacije, papira I baruta, dokazali da se neuporedivo bolje služimo ovim drugim. Danse macabre je slika I prilika našeg istorijskog trajanja. U našem nekrofilnom poimanju istorije, život je manje od fusnote, a čovječnost neprimjetna vinjeta na marginama povijesnih zbivanja.
Ali ono što jedan narod I njegovu kulturu, pa samim tim I njegovu istoriju, uistinu čini velikom jeste odnos prema životu, ne u sferi apstraktnih ideala, već u relaciji spram neponovljive, konkretne, ljudske ličnosti, naročito onoj koja plijeni raskošnim darovima svoga duha. Šta bi bilo od Knuta Hamsuna, Ezre Paunda, Martina Hajdegera ili čak Gintera Grasa, da su kojim slučajem imali nesreću da ih smatramo „našima“? Vjerovatno bi poslužili samo kao inspiracija Marku Ristiću da napiše jedan od najsramotnijih članaka koji je ruka pjesnika ikada napisala - “Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin”, bestidnu apoteozu revolucionarnoj giljotini.
Među onima koji su tog dana “zajedno pošli u smrt”, pod brojem 37 našao se I dvadesetčetvorogodišnji mladić, strip autor, Veljko Kockar. Zvanično, osuđen je kao agent Gestapoa koji se istakao širenjem laži protiv NOB-a, iako nikada nije pronađen niti jedan dokaz kojim bi takve optužbe bile potkrijepljene. Izgleda da je njegov jedini grijeh bio taj što je za vrijeme okupacije u dnevnoj štampi objavljivao svoje stripove u kojima apsolutno nije bilo nikakve političke propagande. Samo zahvaljujući ljubavi prema tom umjetničkom izrazu I posvećenosti Zdravka Zupana I kultnog strip autora Aleksandra Zografa, lik I djelo Veljka Kockara izbavljeni su od stigmatizirajuće anonimnosti instantne revolucionarne pravde. Ali njegovu skoru pravnu rehabilitaciju teško da ćemo dočekati. Nema u njegovoj pojavi ničeg što bi zagolicalo osjetljive strune našeg pravdoljublja: nema jama, ni kama, nema krvi, ni smrti. Nema ničeg od onog što, prema našim kriterijumima, našu istoriju čini tako slavnom! Tek šlajfne stripa o čovjekolikom kaktusu zvanom Bata. Bezazlenost njegovog “zločina” dovoljan je razlog da njegova nepravedna osuda ostane res iudicata. Najposle, šta bi značila pravna rehabilitacija čovjeka koji je svoju privrženost umjetnosti i sopstvenom talentu platio glavom? Ne postoji presuda kojom se može poništiti takav istorijski grijeh, taj nesumnjivi zločin prema životu, pa i društvu u cjelini. Jer umjetničke mogućnosti kojima je raspolagao jedan Veljko Kockar, činom njegovog pogubljenja, izgubljene su zauvijek.
Kao i svi oni nenapisani stihovi Ivana Gorana Kovačića, pjesnika koga su zajedno sa profesorom beogradskog Medicinskog fakulteta, dr Simom Miloševićem, u selu Vrbnica kod Foče 13. jula 1943. zaklali četnici. Kovačića je u partizane upravo odveo moralni protest protiv nezapamćenog zločina što su ga ustaše sistematski sprovodile nad Srbima. Zlikovci o tome, nisu imali pojma; bio je ideološki neprijatelj, to je sve što su htjeli da znaju. Smije li se, dakle, pomilovati ruka koja se nožem dotakla pjesnikovog grla, samo zato što je, zbog kolektivne ideološke i nacionalne zaslijepljenosti, smatramo više našom od ruke koja je napisala besmrtne stihove Jame? Pa zar kama u toj ruci nije dovoljan razlog da tu ruku smatramo tuđom i neprijateljskom?
Ima u tome neke istorijske simbolike, to što je Nikola Tesla među nama ovakvima, samo urna pepela oko čije se nacionalne pripadnosti , međutim, danas vode žustre polemike. Sudbina pojedinca, makar bio genije poput Tesle, važna nam je tek u kontekstu istorijskih i nacionalno-političkih nesporazuma. Od tih izuzetnih pojedinaca i dan danas uzimamo samo ono što nas u tom nesporazumu drži u uvjerenju da smo u pravu, što god to na kraju značilo. Ali zato, primjera radi, struju danas uvozimo i likujemo kada se neka od razmaženih holivudskih zvijezda dosjeti da neku našu nesreću opjeva svojim bezvrijednim filmom. Što je, dabome, ultimativni dokaz da smo bili na pravoj strani istorije.
A kako tek sve te naše prave istorijske strane zjape prazninama! O tome bi se dalo pisati, i pisati...
Na primjer, onaj kuštravi mladić što je ustrijelio nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu, na zidu svoje tamnice, neposredno uoči smaknuća, zapisao je “Volio bih da sam živeo druge živote, volio bih da sam bio mornar na malom brodu za Braziliju, volio bih da sam bio mudrac na planinama Himalaja, vlasnik bara u luci, gdje bi me uvijek budile sirene brodova i sunce nad vodom. Volio bih da mi se sada rađa dijete.” Kakav iskreni vapaj za životom, za onim čega nije bilo, niti će biti! Ali kruti nam okovratnici, tijesnih I pretijesnih, nacionalno-političkih odijela zabranjuju da prema Principu uputimo pogled čovjekoljubive osjetljivosti. Zato je, aktuelizujući temu Sarajevskog atentata povodom stogodišnjice, u javnosti ključno pitanje bilo: Princip, heroj ili terorista? U toj antagonizujućoj dilemi reflektuje se inkvizitorski duh naše totalitarizujuće istorijske svijesti. Njome defiluju snolike utvare heroja I izdajnika, junaka I kukavica, svetaca I grešnika. Zaboravlja se, međutim, civilizacijska činjenica da je nova istorijska era čovječanstva objavljena riječima: Ecce hommo! Od tog trenutka, istorija se pocijepala na dva dijela, na onu prije, I onu nakon tih riječi – Evo čovjeka! No, iz naše percepcije sam pojam čovjeka dosledno je I sistematski protjeran. Ali ako želimo nekud izvan začaranog kruga istorijskog zla, onda se svojski moramo založiti za bezuslovnu rehabilitaciju samog tog pojma, izboriti se napokon za njegovo pravo građanstva u našoj istoriji. Ljudska ličnost nije I ne može biti sredstvo istorije, shvaćene kao prostor nacionalno-etatističkog komfora, već njen cilj.
Ili kako bi to kazao lucidni Vitold Gombrovič: “Kažu, tucite se za državu! Ali ako bih sa nekim želio da se tučem, onda je to sa državom, za svoju ljudsku vrijednost.”
M.M