Ali dok na jednoj strani zvanična Crna Gora iskazuje svoje javno poštovanje časnim i čovječnim postupcima, na drugoj strani ih, takođe javno, okrutno kažnjava i žigoše. To je ona endemska vrsta licemjerne shizofrenije, koja je tokom oktobarskih protesta doživjela svoj zenit.
Nedavno je u Podgorici, u znak sjećanja i pijeteta, jedan od gradskih bulevara dobio ime Srđana Aleksića. I kakav god stav imali o minulom građanskom ratu u SFRJ, kojoj god naciji ili konfesiji pripadali, časni i požrtvovani čin Srđana Aleksića služi nam kao nesumnjivi primjer onoga što je ljudska dužnost u svim vremenima i okolnostima. Iskazivanjem svog poštovanja aktuelna crnogorska vlast željela je upravo da se pokaže kao baštinik jednog takvog shvatanja čovječnosti. Čovječnosti kojoj osjećanje svog ljudskog dostojanstva, hrabrosti, impuls savjesti, solidarnosti i empatije, ne dozvoljava da mirno sa strane posmatra cipelarenje i zlostavljanje drugog čovjeka; makar se žrtva, u kovitlacu slijepih nacionalnih i političkih strasti, doživljavala kao neprijatelj, svejedno, ova ljudska dužnost ostaje nepromijenjena. U praksi je, na žalost, najčešće slučaj da se ovakva vrednosna orijentacija retorički i deklarativno prihvata i nagrađuje, a suštinski i realno, odbacuje i kažnjava.
Vjerujem kako upravo zbog osjećanja svoje ljudske dužnosti, Nikola Bajčetić nije mogao ostati tek nijemi posmatrač crnostotinaškog pira policije tokom njenog obračuna sa mirnim demonstrantima prošlog oktobra. Da bi se osvjedočili u ispravnost Bajčetićevih motiva i opravdanost njegovog postupka, dovoljno je da upitamo sebe, šta bismo mi uradili da smo bili na njegovom mjestu? Ali dok na jednoj strani zvanična Crna Gora iskazuje svoje javno poštovanje časnim i čovječnim postupcima, na drugoj strani ih, takođe javno, okrutno kažnjava i žigoše. To je ona endemska vrsta licemjerne shizofrenije, koja je tokom oktobarskih protesta doživjela svoj zenit. Reagujući na policijsku brutalnost tokom rasturanja demokratskih protesta DF-a, Bajčetić je najprije pretučen, automobil mu je demoliran, naposletku je uhapšen. Pozivanje na snimke, koje je vidjela cjelokupna javnost, i brojne svjedoke, nije bilo od pomoći Nikoli Bajčetiću jer je u kasnijem sudskom procesu osuđen na 3 mjeseca zatvora. Presuda je ovih dana potvrđena i u drugostepenom postupku. Na drugoj strani, batinaši u policijskim uniformama nisu pozvani čak ni na internu, disciplinsku, odgovornost. Potvrđivanjem presude Bajčetiću policijska tortura je od strane suda i tužilaštva, suprotno Ustavu, zakonu i svim konvencijama o ljudskim pravima, dobila i svoje de iure utemeljenje. U legalističkoj farsi, žrtva i dželat zamijenili su uloge, a fizički teror transformisan je u pravno nasilje.
A da je, nakon svega, u Crnoj Gori pendrek postao sila iznad zakona i pravde, pokazuje i nedavno bezrazložno maltretiranje i privođenje Boška Vukićevića. Upravo je Boško bio prvi među onim hrabrim građanima koji su se, istog dana kada je Bajčetić pretučen i uhapšen, samoinicijativno pojavili na ulici kako bi izrazili svoj protest zbog brutalnosti policijskih čizmaša. I te večeri je takođe, bez razloga, uhapšen. Ali događaji iz oktobra političkim dogovorom dijela opozicije i režima, stavljeni su ad acta, i danas očigledno tangiraju samo mali broj ljudi. Više nije važno čak ni to što je Bajčetić pretučen i osuđen jer je protestima tražio fer i demokratske izbore, dakle, upravo ono što i danas traže svi opozicioni i kvaziopozicioni politički subjekti. Ali očigledno je da sloboda izbora u Crnoj Gori ne podrazumijeva slobodu kao izbor. Takvo opredjeljenje interpretira se kao svojevrsna privatna avantura, besmisleni luksuz, odnosno, traženje hljeba preko pogače. Shodno tome, i policijska brutalnost je (p)ostala stvar koja se tiče samo onih koji su njome direktno pogođeni. Građani lojalni vlastima, kako se sugeriše sudskim epilogom Bajčetićevog slučaja, nemaju razloga da strijepe. Ako je strah usitinu “nesvjestica slobode”, onda je upravo to cijena lojalnosti u Crnoj Gori.
Međutim, snažnije i od ovakve presude Bajčetiću odjeknula je tišina kojom je ona u javnosti propraćena. Izuzev Bajčetićevih stranačkih kolega i rijetkih pojedinaca, niko nije protestvovao zbog ovakve presude, a u tiražnim medijima jedva da je o tome objavljena poneka štura vijest. I ta tišina najveća je pobjeda autokratskog režima u posljednjih godinu dana. Iz te tišine svaki građanin može, jasnije nego hiromant sa dlana, pročitati svoju sudbinu: u ovom društvu otpor je besmislen, ćuti, povinuj se, prilagodi se, jer ćeš u suprotnom biti surovo kažnjen, shodno pisanim i nepisanim zakonima i pravilima. Širokim narodnim masama se tako daje na znanje da su izbori, i to ovakvi kakvi jesu: pokradeni, fingirani, obesmišljeni, jedina prilika kada građanin treba da ima svoj – glas. To je zvanični, nemušti, jezik crnogorske demokratije. Ćutanje je zlato. Ili radno mjesto. Ili ministarska fotelja. Upravo je naročito sraman pečat šutnje koji na sve ovo stavljaju oni pojedinci i strukture koji su iz oktobarskih događaja direktno, politički i karijeristički, profitirali. Oktobarski revolt i istupi nekih prominentnih javnih djelatnika, po svemu sudeći, bili su tek neka vrsta moralnog turizma, kratkotrajan izlet u, nikad sasvim istražene, predjele koji stoje visoko iznad partikularnih stranačkih i ličnih interesa i koristoljubive ravnodušnosti. Ovog ljeta u trendu su neke druge, ne tako egzotične, sasvim prizemne destinacije, a (pred)izborna ćutnja je već otpočela. Ali ako se danas jedna ovakva presuda prima ćutke – jer su savjest i moral na (dugo)godišnjem odmoru - opravdano se postavlja pitanje: o čemu onda još ima smisla javno govoriti? Iluzija je da se prostim prećutkivanjem nečeg tako očiglednog može izbjeći moralna i istorijska odgovornost. Jer kako je o tome pisao, čovjek koji je svojim životom posvjedočio istinitost svojih riječi, Ditrih Bonhefer: ”Šutnja pred zlom je sama – zlo. I ne govoriti je – govor. I nedjelovanje je – djelovanje.”